U početku je trebao biti vlak. Za relaciju za koju je avionom potrebno 4 sati. Vlak bi vrijeme još pomnožio sa 6, pa bi to bilo 24 sati. Gotovo. No, na kraju nije ispalo tako. A trebalo je.
Pobornik sam vlaka. Avionom još nisam letjela. Prvi razlog.
Drugi: U vlaku je putovanje mnogo realističnije. Shvatljivije, uvjerljivije, prirodnije. Možda ipak malo nečovječnije zbog duljine? A avion? Nepojmljivo mi je letjeti 4 sata- to je kao da autom idem iz Zagreba za, recimo, Pulu. Može li se za Pulu u toliko vremena? A putuje se za Englesku.
Ne, ne i ne-govorila sam sama sebi. Neprihvatljivo mi je avionom- ne marim za komociju i brzinu. Užitak putovanja je, a to su mnogi već rekli, u duljini tog doživljaja. U tome da se putuje od ishodišta prema odredištu, ali da poanta nije u dolasku, u stizanju, već u intenzivnosti osjećaja što ga putnik “bilježi” dok je na putovanju. U momentu u kojem se ide, u kojem istinski počinje putovanje, odvija se, događa, ali ne završava fizičkim doticanjem točke cilja…
Pišući sad s odmakom, jer sam stigla natrag u zbilju, vidim kako svakim danom jenjava ta senzacija, taj neposredan doživljaj koji se može doživjeti bivajući na licu mjesta. Odlažući pisanje za koji sat kasnije kao da slabi spona koja drži putnika sa destinacijom koju je netom posjetio.
Zato neću više čekati, pa ću ući još dublje u srž teme.
Znači, avion. I za to se treba dodatno pripremiti. Ako se ne pripremiš, kao da ne priznaješ važnost njegove uloge u brzinskom transferu iz jednog mjesta u drugo. Inače je nepripremljenost znak toga da ne mariš za ono što dolazi i ne smatraš da je ono što ima doći vrijedno tvog vremena. Uzimane jedne tablete protiv mučnine bio moj znak pripreme. Vrijeme na aerodromu je značajna stvar. Ono se najmanje smije zaboraviti, jer su avioni gotovo kao unikati. Ne stigneš na jedan, možeš reći zbogom sljedećem, jer možda ne stigne taj isti dan, i tko zna hoćeš li moći na njega sa kartom koja nije predodređena za sljedeći. Pišem iz pozicije osobe koja je prvi put putovala avionom. Mnogi to čine kao bebe i nisu svjesne toga. Mnogi kao poduzetnici koji ispred sebe imaju laptopove dok putuju i ne vide ništa od neba i visine. Svoj put koji me vodio od Zagreba do Brisela, pa od Brisela do Manchestera, pa iz Edinburgha natrag do Brisela i Zagreba doživjela sam na visini, manje ili više, 7000metara (ako sam dobro čula opis kapetana leta na liniji natrag za Zagreb) i sve je prošlo puno bolje nego što sam mislila. Strah me nije zatočio, panika me nije obuzela. Možda je veći strah od leta avionom bila činjenica da na ovo putovanje krećem sama, bez neposredne blizine druge osobe koja mi može biti potpora. Ali zov zemlje čiju sam kulturu poznavala (mada iz knjiga i iz televizije i kraćeg putovanja 2005.godine) bio je jači. I drago mi je da je bio jači, jer me je pokretao. Ta jačina mnogima omogućava da budu uspješni u poslu. Meni je to putovanje bilo važno da budem bliža sredini koju sam voljela iz daljine kao tinejdžer, sve do danas. A na putu se nisam razočarala. Kako sam stizala na odredište u meni su se rađale uvijek neke nove ideje, kako započeti dan. Jer ništa nije bilo prethodno isplanirano. Samo smještaji koji su se redali kao odjeća koju ću svaki dan stavljati na sebe pred odlaskom u nova istraživanja prostora. Plan je bio mijenjati smještaje. Najteže pri tome je bilo tegliti 8 kg težak ruksak na koji sam se odlučila umjesto kofera s kotačima. Mobilnost je veća ako sve što nosiš, nosiš na leđima ili u rukama, a ne moraš vući ispred ili iza sebe. Nedostatak kod mijenjanja smještaja jest da ćeš gubit vrijeme na putovanja iz jednog hotela u drugi, a nećeš moći još direktnije upoznati mjesto u kojem si. Recimo da sam istraživala i hotelske prostore, a pogotovo me zanimalo jesu li na recepcijama lokalni ljudi ili su te pozicije već predane onima koji kulturu ne poznaju i koji tu oduvijek nisu živjeli. Za Manchester sam uzela 4 dana i 3 hotela- u svakom me dočekala osoba koja je govorila britanskim engleskim, dakle, manje-više se o mom boravku brinula osoba koja je s ovih prostora. Dobro je kad je prvi kontakt sa sredinom onaj koji je očekivan. Možda bi me razočarala spoznaja da u toj sredini radi Poljakinja kao u hotelu pokraj mojeg, odmah do Old Trafforda, doma nogometa i momčadi Man Uniteda. Naravno da su se nacije ispremiješale, da nijedan teritorij ne pripada samo jednoj osobitoj, specifičnoj vrsti naroda. U izoliranim kutcima svijeta još ima naroda koje drugi narodi nisu taknuli, na koje nisu djelovali i imale utjecaj. Za Englesku i Škotsku još nije sve izgubljeno. Ako se mora reći koja je od tih zemalja autohtonija, izvornija i istinskija, onda je to Škotska. No do Škotske se još trebalo stići iz Manchestera. 4 noći provedene u Manchesteru bile su kratke, dani su bili ispresijecani kišom (mnogo konkretnoj od one škotske, koja je blaža, nešto neprimjetnija). Jedva da se izašlo iz hotela i poče padati kiša. Čovjek željan istraživanja i potrage za zanimljivim prostorima biva donekle spriječen da se u potpunosti preda tom zadatku. No zemlja se voli i s tim manama. U toj zemlji cijeni se dugoročnost i tradicija.Činjenica da sve kulturne vrijednosti kojima se ona može dičiti imaju svoju dugu povijest je fascinirajuća.U Manchesteru je utkana rimska povijest, ona se ukazuje u mostovima po kojima se vlakovi kreću, pa i Metrolink, svojevrstan tramvaj koji povezuje Manchester s regijom u kojem je grad smješten- Greater Manchester. Rim se osjeća od poteza Liverpool Streeta do Deansgatea i Rochdale kanala, dijela grada koji na istoku prelazi u City Centre te svoj vrhunac možda doživljava u gradskoj knjižnici koja je građena po uzoru na Panteon. Na istom trgu gdje je i engleski panteon nalazi se i gradska vjećnica koja je zatvorena do 2024 zbog renoviranja.
Već smo ušli u ponešto suhoparne podatke što se tiče gradskih znamenitosti, pa je red da malo skrenemo prema pčelama. Prvi put je da sam čula da se Manchester, tj.imidž tog grada veže uz pčele i ono što pčele predstavljaju, a predstavljaju red, rad i disciplinu. Neumornu proizvodnju. I zaista je to tako. U gradu se rodila industrija, iz njega je krenuo val industrijalizacije širom europskog Zapada i dalje. Na svakom koraku osjeća se trag tog doba, što je hvalevrijedno za grad koji ne skriva sve što ga je činilo velesilom u 19. stoljeću. Modernost i prošlost funkcioniraju perfektno zajedno.Sloj te “prljavštine”, “nehumanih uvjeta rada”, “teških vremena” (aluzija na roman Charlesa Dickensa) isprepliće se s novom erom koja se manifestira u izgradnji novih urbanih sredina, stanova i kvartova. Na puno mjesta grad je postao gradilište, on niče i na najmanje atraktivnim mjestima, i ondje gdje je sve već napučeno i zbijeno. Tako je i toranj koji je po vizuri najviša zgrada u Manchesteru smješten nadomak Muzeju znanosti, kanalima i mostovima iz doba industrijalizacije. To je Hilton toranj- div od hotela koji negdje na pola svoje visine pruža fantastičan pogled (govorim iz pročitanog i kazanog) na grad, otvoren i onima koji nisu gosti hotela, pa tako od 11 sati svaki dan možete uživati u tom pogledu, ali i u paprenim cijenama za razno razne delicije, ponajviše čaju s popratnom garniturom što ga tzv. Cloud 23 nudi za dvadesetak funti. https://www.cloud23bar.com/
Prerani dolazak unio je promjene u plan obilaska grada, pa sam stoga iskoristila mogućnost detaljnijeg razgledavanja uz pomoć besplatnog busa (ima ih 3) što ga grad stavlja na raspolaganje svima koji se nađu u zoni centra. Izvan zone cijene za prijevoz su dosta visoke, pa je najbolje uzeti već spomenuti Metrolink, ako ste smješteni u više poznatim četvrtima grada, no možda je najbolje od svega uzimati dnevne karte za bus i tramvaj zajedno (koštat će vas oko 5 funti), što omogućava da se stvarno nesmetano krećete prostranstvima grada. Svakako je sjajno iskoristiti takve karte i za posjetu posljednjim stanicama na linijama Metrolinka. Tako ćete na liniji za Bury, prije Buryja, koji je simpatičan gradić s crkvom nalik Manchesterskoj katedrali i velikom šoping zonom te dućanom gdje su svi prozvodi iz Poljske, prodavači Poljakinje, a i račun koji dobijete bude otisnut sav na poljskom, imati prilike izaći na stanici Heaton Park (što sam propustila) koje je ogromna zelena površina vrijedna posjete ako ste kao i ja zaljubljenik u prirodu. Bury sam posjetila u vrijeme (25.8.) kada je na ulicama Manchestera u tijeku bila duga povorka povodom Gay Parade, najveće i najdugovječnije manifestacije na otoku koja slavi istospolnu ljubav. Nemam ništa protiv toga, no odlučila sam biti preoprezna, pa sam se umjesto upijanja ozračja, prekomjernog susretanja memorabilija u duginim bojama, odvezla 15-20km sjeveroistočnije, za Bury. Tamošnji kuriozitet sam kasnije bilježila i drugdje: crkve su ne samo mjesta za iskazivanje vjere i bogoštovanje, već i mjesta gdje se servira fair trade kava, ali i gdje se propagiraju sportske aktivnosti, kao npr. u Škotskoj- u predgrađu Glasgowa jedna od crkava je prenamjenjena za, ne biste vjerovali, penjanje, tj. unutrašnjost crkve je dom za Glasgow Climbing Centre https://www.glasgowclimbingcentre.com/. Crkva je dakle postala all-inclusive kulturni sadržaj.
Glasgow i Manchester imaju mnogo toga zajedničkoga- glazbu, arhitekturu, afinitet prema sportovima (nezaobilaznost nogometa), orijentiranost prema rijeci (oba grada leže na rijekama- Glasgowom vijuga Clyde, dok je zapadni dio Manchestera pod dominacijom rijeke Irwell, taj dio pripada gradu Salford, a unutar regije Greater Manchester).
Kiša je padala te dane u Manchesteru, pa je 1. dan pala posjeta Salfordu, Salford Quaysu- bivšem pristaništu koja je svoj značaj imala u počecima industrijalizacije kada je vodeni put spajao Manchester i Liverpool, a kojim se odvijala intenzivna trgovina s ostalim važnim trgovačkim centrima tog doba. Ta dva grada su još bila povezana željeznicom, i to je bila 1. željeznička pruga koja je urtla put ubrzanom razvoju obaju gradova, oslanjajući se isključivo na parnoj lokomotivi (prije se promet željeznicom odvijao kočijama koje su vukli konji uzduž pruge), puštena u promet još 1830. godine.
Salford Quays je kvart koji mi se najviše dopao, barem što je Manchestera tiče. Zašto? Blizina vode i sadržaji uz vodu čine ovaj dio svježim i privlačnim. Kombinacija staro-novo (red-bricked houses i high-rise zgrade), Media City UK (dio grada s visokom koncentracijom zgrada rezerviranih za kreativnu i medijsku industriju, gdje se stvaraju najkvalitetniji televizijski formati produkcije BBC-a i britanski filmovi), moderna gastronomija koja se nudi u nekolicini objekata u blizini TV studija, dražesni životinjski svijet uz obaku rijeke Irwell (patke i labudovi) i još u daljini, kad padne noć, žestoko navijanje koje se čuje s tribina Old Trafforda…

Share This