17 sati nije za svakoga

Kad biste trebali birati između dvije vrste aktivnosti koja traje 17 sati, prvo biste sigurno nerado rekli: Pa jer se to zaista mora? Ne vjerujem da bi se itko htio podvrgnuti nekoj radnji koja traje tako dugo.

A kad pridodamo dvije aktivnosti i damo mogućnost izbora… Posao u uredu ili izvan njega u punom trajanju 17 sati ili sjedenje u autobusu isto toliko dugo. To su te dvije mogućnosti. A upravo to sjedenje ima veze s gradom Heidelberg. Toliko je naime trebalo sati do povratka u Zagreb iz Heidelberga.

Moram reći da još nisam radila (prevodila) bez prekida 17 sati. U cijeli jedan dan tada bi stalo još 7 sati sna. Stručnjaci kažu da je to baš dovoljno da se organizam ponovo napuni snagom i elanom za sljedeći dan. Dosta je i manje. A ipak: 17 sati rada još je neiskušana stavka. Posao iziskuje i pauze. Svaka tri do četiri sata dvadesetak minuta predaha. Za prevođenje je to minimum.

Prošli tjedan trebalo se vratiti iz predivnog Heidelberga. Izbor je pao na bus, mada je to napornija varijanta. Vlak priziva negativne scenarije zbog nedavnih novinskih članaka o tragičnoj nezgodi koja se desila upravo u vlaku.

Brzinska slika o Heidelbergu

Nakon ove slike teško je načiniti odmak prema predivna četiri tjedna provedena u Heidelbergu, malenom gradu, baš po mjeri čovjeka, u kojem živi 150 000 ljudi. Ti su ljudi mahom visoko obrazovani. Tu je raj za liječnike koji svoju žeđ za pronalaženjem medicinskih rješenja nalaze u bajnom okruženju, u kojem izlazeći iz modernih i novosagrađenih bolničkih kompleksova mogu udisati gotov svjež zrak što ga garantiraju s obiju strana brda koja pozivaju na gotovo obaveznu šetnju. S jedne strane Königstuhl s kojeg se do čuvenog Heidelberškog dvorca možete spustiti izvornim vlakićem s početka 20. stoljeća (varijantom Uspinjače), a s druge zelena oaza i čuvena staza Philosophenweg nazvana prema uglavnom njemačkim filozofima koji su crpili nadahnuće za svoje eseje i teze na mnogobrojnim šetnjama stazom koja ponešto s niže visinske točke od Königstuhla pruža pogled na dvorac i na Altstadt (stari dio grada) u njegovom podnožju.

Heidelberg nije samo plodno tlo za liječnike, znanstvenike i filozofe. Imala sam dojam da je on vrlo otvorena uma i širokogrudan i po gorućem pitanju u današnjem društvu koje postaje sve šarolikije i etnički raznovrsnije pristizanjem migranata. Pokrajina Baden Wurttemberg u kojem se Heidelberg smjestio primila je velik broj migranata. U većem gradu u blizini, Mannheimu, samo dvadesetak minuta udaljen brzim tramvajem, nalazi se prihvatni centar. U vrijeme mog boravka govorilo se, tj. odlučivalo o prihvatu još oko 500-tinjak novih migranata na ovim prostorima. To je za mene kao osobu koja je prvi put putovala u sredinu u kojoj se već konkretno može osjetiti aktualna migrantska kriza bilo jedno novo iskustvo. Nisam dopustila da prvi susret bude obojen predrasudama i instantno negativnim predznakom. Puštala sam da iz dana u dan  prvotna predodžba postepeno poprimi jedan ne prečvrsti stav u vezi viđene socijalne zbilje, jer kada se oformi i učvrsti jedno stanovište, nastupa tupa tvrdoglavost i neodustajanje od individualnog viđenja.

1386.

Za vrijeme boravka u Heidelbergu imala sam prilike raditi na tri projekta, od toga jedan oveći za koji sam se dodatno morala potruditi, a to je uključivalo i posjetu poznatoj sveučilišnoj biblioteci u Heidelbergu koja je, prema svom imenu, vezana za matično sveučilište, najstarije sveučilište u Njemačkoj, osnovana još daleke 1386. godine. Spomenuvši tu godinu u prepričavanju svojih dojmova, moj šurjak se ne prestaje čuditi. Upravo je tako. Za Heidelberg kažu da je on pandan Oxfordu i Cambridgeu. Počelo ljudskih nastojanja da akumuliranim znanjem stečenog obrazovanjem udari temelje za kvalitetan i prosperitetan ljudski život u suživotu s onim što ga neposredno okružuje.

Priroda- nezasitan div

Priroda je ovdje blagonaklona i pušta ju se da zahvati sve veći prostor unutar grada. No, neki stanovnici ne odobravaju vidljivo „divljanje“ i bujanje prirode na mjestima gdje bi se ona trebala ukrotiti (prema članku u dnevnim novinama Rhein-Neckar Zeitung). Polazeći od glavnog kolodvora prema starom gradu, potez dug oko 2 km, s obje strane pješačke staze vidjet ćete kako se trava, grmovi, pa čak i korov nerado odstranjuje, ono buja bez prestanka. Svaki komadić zelenila idealno je mjesto za igranje skrivača.

Društvena slika se mijenja

Parkove često zauzimaju i migranti, pa se ponekad čini da na zelenilu boravi više stranaca od domaćina. Uz budno oko policije, ovo društvo sačinjeno od bivših žitelja Afrike i stanovnika Bliskog Istoka, uz žene u burkama i nikabima, izgleda da mirno funkcionira zajedno. Nema previše međusobnih kontakata- svatko se drži svog jata. Pa ipak, rubrika crne kronike u novinama sve se češće puni vijestima o krađi, tučnjavi, težim nezgodama ili ilegalnom prodajom droge. U takvom miljeu valjalo je, budući da nisam imala pratnju, biti ipak oprezan i ne previše ushićen prilikom da sam eto u Njemačkoj, i iz prvog reda mogu vidjeti kako se ona nosi s  društvom kojeg je plemenito primila. Prisjećam se jedne kratke zgode u gradskoj knjižnici (Stadtbücherei). Gospodin, inače revni čitatelj dnevnog tiska (Die Welt), usmjerio je svoj point-and-shoot aparat prema nekolicini Afrikanaca koji su se okupili oko stola za šah u parku ispred biblioteke. Zaigrati šah nikome nije bilo na kraju pameti, već kratiti vrijeme ispijanjem piva iz limenki. Svaki od njih na stolu usporedo je i tipkao na velikim zaslonima mobitela. Tu scenu zamrznuo je gospodin. Baš sam prevodila u to vrijeme, ali sam ga upitala zašto ih fotografira. Znam kada bi mene netko upitao isto to pitanje (često nosim fotoaparat i uslikavam gradske scene), nevoljko ili neugodno bih odgovorila, valjda predmnijevajući da će me možda opomenuti, ali gospodin je otvoreno iskazao svoju ljutnju zbog te zatečene situacije, gdje u parku ima više crnaca i migranata nego što ima malene djece s roditeljima (domaćih) ili studenata kako mirno čitaju na travi. Sada se ne mogu sjetiti točno njegovih riječi, no u pamćenje mi se najbolje usjekla njegova kratka konstatacija: Ovo više nije moja Njemačka.

 

 

Share This